SVIJET FILOZOFIJE

Već je bilo rečeno nekoliko riječi o Dekartovoj upotrebi metodske sumnje. Mislio je da je sumnja u sve u šta bi moglo da se sumnja pretpostavka traganja za apsolutnom izvjesnošću. „Zato što sam želio da se potpuno posvetim istraživanju istine, mislio sam da je nužno da postupim na sasvim suprotan način i da odbacim kao apsolutno lažno sve ono za šta bih mogao da zamislim i najmanju osnovu za sumnju, da bih tako vidio da li poslije toga ostaje bilo šta u mojim uvjerenjima što je potpuno nesumnjivo.”[57] Sumnja koju Dekart preporučuje i primjenjuje jeste opšteg karaktera, u smislu da se primjenjuje univerzalno na sve u šta se može sumnjati; to jest, na svaki iskaz u čiju istinitost može da se sumnja. Metodskog je karaktera zato što se ne primjenjuje radi samog sumnjanja već kao preliminaran stadijum u postizanju izvjesnosti i u razlučivanju istine od laži, izvjesnog od vjerovatnog, nesumnjivog od sumnjivog. Sumnja je privremenog karaktera ne samo u smislu da predstavlja preliminaran stad...

Dekart govori o otkrivanju prvih principa ili prvih uzroka svega što jeste ili što bi moglo da bude u svijetu „ne izvodeći ih ni iz čega drugog osim iz izvjesnih klica istine koje na prirodan način postoje u našim dušama”[50]. Opet, drugom prilikom, on izjavljuje da „ćemo bez teškoće ukloniti sve predrasude čula i da se u tom pogledu oslonimo jedino na razum, pažljivo reflektujući o idejama koje su tu po prirodi usađene”[51]. Odlomci ove vrste neizbježno sugerišu da, prema Dekartu, metafiziku i fiziku možemo da konstruišemo pomoću logičke dedukcije iz jednog broja urođenih ideja usađenih u duh po „prirodi” ili, kao što kasnije saznajemo, koje je usadio Bog. Sve jasne i razgovijetne ideje su urođene. I cjelokupno naučno znanje je znanje sadržano u urođenim idejama ili stečeno preko njih. Regije je prigovorio da razum nema nikakve potrebe za urođenim idejama ili aksiomama. Sposobnost mišljenja je sasvim dovoljna da se objasne procesi koji se dešavaju u njemu. Dekart je na to odgovorio: „...

Šta je kartezijanska metoda? Dekart nam kaže: „…pod metodom razumijevam (niz) izvjesnih i lakih pravila, takvih da niko ko ih se tačno pridržava neće nikada smatrati nešto što je lažno istinitim i da će svako, bez uludog trošenja duhovnog napora, već postupnim uvećavanjem svog znanja, stići do istinitog razumijevanja svih onih stvari koje ne prevazilaze njegove mogućnosti”[22]. Prema tome, on kaže da se metoda sastoji od niza pravila. Ali Dekart ne misli time da implicira da postoji tehnika koja može da se upotrijebi na takav način da su prirodne sposobnosti ljudskog duha bez značaja. Suprotno tome, to su pravila za ispravnu upotrebu prirodnih sposobnosti i radnji duha. I Dekart ističe da duh ne bi mogao da shvati čak najprostija uputstva ili pravila da već nije bio kadar da primijeni svoje osnovne operacije[23]. Ako je ostavljen sebi, duh je nepogrješiv. To znači, neće griješiti ako, bez pomućujućeg uticaja drugih činilaca, primjenjuje svoju prirodnu svjetlost i sposobnosti na predmet...

Sasvim je očigledno da je Dekartov osnovni cilj bio da dosegne filozofsku istinu upotrebom uma. „Želio sam da se potpuno predam traženju istine.”[8] Ali on nije težio da otkrije mnoštvo izolovanih istina, već da razvije sistem istinitih iskaza u kojima se neće ništa pretpostaviti što nije samoočevidno i nesumnjivo. Tada bi postojala organska povezanost između svih dijelova sistema i cijelo zdanje bi počivalo na sigurnoj osnovi. Ono bi tako odoljevalo razornom i destruktivnom uticaju skepticizma. Šta je Dekart razumijevao pod filozofijom? „Filozofija znači proučavanje mudrosti, a pod mudrošću razumijemo ne samo opreznost u postupcima već i savršeno znanje o svim stvarima koje čovjek može da zna da bi upravljao svojim životom i očuvao svoje zdravlje, kao i da bi otkrio sve vještine.”[9] Prema tome, Dekart je u filozofiju uključio ne samo metafiziku već i fiziku ili filozofiju prirode, koja je prema metafizici u odnosu kao stablo prema korijenu. A druge nauke, od kojih su tri glavne — med...

Rene Dekart je rođen 31. marta 1596. godine u Turinu; bio je treće dijete savjetnika u parlamentu u Bretanji. Godine 1604. otac ga je poslao na koledž La Fleš, koji je osnovao Anri (Henri) IV i kojim su upravljali jezuiti. Dekart je ostao u koledžu do 1612, a posljednje dvije godine izučavao je logiku, filozofiju i matematiku. On nam govori[2] o velikoj želji za sticanjem znanja; jasno je da je bio marljiv i nadaren učenik. „Nisam imao utisak da sam bio manje cijenjen od drugih učenika, mada je među njima bilo nekih kojima je namjenjeno da naslijede naše učitelje.”[3] Ako se sjetimo da je Dekart kasnije podvrgao snažnoj i oštroj kritici tradicionalni sistem školovanja i da je čak i kao učenik bio nezadovoljan znatnim dijelom školskog gradiva (osim matematike), pa je poslije odlaska iz koledža prekinuo za izvjesno vrijeme dalje studije, mogli bismo pogrešno zaključiti da je bio nezadovoljan učiteljima i prezirao njihov sistem obrazovanja. To nije bio slučaj. O jezuitima iz koledža govor...