DEKARTOV CILJ

Sasvim je očigledno da je Dekartov osnovni cilj bio da dosegne filozofsku istinu upotrebom uma. „Želio sam da se potpuno predam traženju istine.”[8] Ali on nije težio da otkrije mnoštvo izolovanih istina, već da razvije sistem istinitih iskaza u kojima se neće ništa pretpostaviti što nije samoočevidno i nesumnjivo. Tada bi postojala organska povezanost između svih dijelova sistema i cijelo zdanje bi počivalo na sigurnoj osnovi. Ono bi tako odoljevalo razornom i destruktivnom uticaju skepticizma.

Šta je Dekart razumijevao pod filozofijom?

„Filozofija znači proučavanje mudrosti, a pod mudrošću razumijemo ne samo opreznost u postupcima već i savršeno znanje o svim stvarima koje čovjek može da zna da bi upravljao svojim životom i očuvao svoje zdravlje, kao i da bi otkrio sve vještine.”[9] Prema tome, Dekart je u filozofiju uključio ne samo metafiziku već i fiziku ili filozofiju prirode, koja je prema metafizici u odnosu kao stablo prema korijenu. A druge nauke, od kojih su tri glavne — medicina, mehanika i etika, predstavljaju grane koje izlaze iz tog stabla. Pod etikom „ja razumijevam najvišu i najsavršeniju nauku o moralu koja, pretpostavljajući cjelokupno znanje drugih nauka, predstavlja posljednji stupanj mudrosti”.[10]

Nije čudno što je Dekart povremeno insistirao na praktičnoj vrijednosti filozofije. Kultura bilo kog naroda, kaže on, srazmjerna je valjanosti njene filozofije, i „za jednu državu nema većeg dobra od posjedovanja prave filozofije”[11]. U drugoj prilici on opet govori o „otvaranju puta za svakog pojedinca, idući kojim može u sebi da nađe, ne pozajmljujući ni od koga drugog, cjelokupno znanje koje mu je bitno za upravljanje vlastitim životom”[12]. Ta praktična vrijednost filozofije se najjasnije vidi u onom dijelu koji dolazi posljednji u razvojnom nizu, posebno u etici. Jer „baš kao što se plodovi ne ubiru sa stabla ili korijenova već sa grana, tako osnovna upotreba filozofije zavisi od onih dijelova koje možemo da savladamo tek na kraju”[13]. Prema tome, Dekart je u teoriji snažno istakao etiku. Ali, iako je to bio njegov plan, on nikada nije razvio sistematsku nauku o moralu; zato je njegovo ime povezano s idejom o metodi i metafizici a ne sa etikom.

Nesumnjivo, barem u jednom smislu Dekart je svjesno i promišljeno raskinuo sa prošlošću. Prije svega, bio je riješen da krene opet iz početka, ne oslanjajući se na autoritet nijedne prethodne filozofije. Optužio je aristotelovce ne samo za oslanjanje na Aristotelov autoritet nego i za neuspjeh da ga pravilno shvate i za pretenziju da u njegovim spisima nađu rješenja za probleme „o kojima on ništa ne govori i o kojima možda uopšte nije ni mislio”[14]. Dekart je bio odlučio da se osloni na sopstveni razum, a ne na autoritet. Drugo, bio je riješen da izbjegne ono za šta je optuživao sholastičare: konfuziju jasnog i očevidnog s onim što predstavlja nagađanje ili, u najboljem slučaju, vjerovatnoću. Za njega je postojala samo jedna vrsta znanja koja je vrijedna tog imena — izvijesno znanje. Treće, Dekart je bio riješen da dođe do jasnih i razgovjetnih ideja i da sa njima radi, umjesto, kao što je optužio sholastičare da su ponekad činili, da upotrebljava termine bez ikakvog jasnog značenja ili bez ikakvog značenja uopšte. Na primjer, „kada oni (sholastici) razlikuju supstanciju od protežnosti ili kvantiteta, oni ili pod rječju supstancija ne razumijevaju ništa ili u svojoj pameti naprosto stvore konfuznu ideju netjelesne supstancije koju lažno pripisuju tjelesnoj supstanciji”[15]. Konfuzne ideje Dekart želi da zamijeni jasnim i razgovjetnim idejama.

Dekart je, u stvari, pridavao malo vrijednosti istorijskom znanju ili knjiškom znanju uopšte. I s obzirom na tu činjenicu, nije čudno što njegova kritika aristotelizma i sholasticizma nije zasnovana na studioznom proučavanju velikih mislilaca antičkog i srednjovjekovnog perioda, već na utiscima koji su na njega ostavili dekadentni aristotelizam i ono što bi se moglo nazvati priručnikom sholasticizma. Kada, na primjer, optužuje sholastičare što se pozivaju na autoritet, on zanemaruje činjenicu da je sam Toma Akvinski izjavio da je pozivanje na autoritet najslabiji od svih argumenata u filozofiji. Ali takva razmatranja ne mijenjaju vrijednost Dekartovog opšteg stava prema ranijoj filozofiji i filozofiji njegovog vremena. U vrijeme kada se nadao da će jezuiti, koje je smatrao najboljima u oblasti obrazovanja, usvojiti njegove Principe filozofije kao filozofski udžbenik, on je donekle smanjio napad na sholasticizam i odrekao se frontalnog napada kojim je prijetio. Ali njegovo stanovište je ostalo isto, naime, da se mora izvršiti jasan raskid sa prošlošću.

Međutim, to ne znači da je Dekart bio riješen da odbaci sve ono što su drugi filozofi smatrali istinitim. On nije smatrao da su svi stavovi koje su izrekli prethodni filozofi nužno lažni. Barem neki od njih bi mogli biti istiniti. Oni bi trebalo, istovremeno, da budu ponovo otkriveni, u smislu da se njihova istinitost dokaže određenim redom, idući sistematski od osnovnih i nesumnjivih do izvedenih stavova. Dekart je želio da nađe i primjeni pravu metodu u traženju istine, metodu koja bi mu omogućila da prikaže istine u racionalnom i sistematskom redu, bez obzira na to da li su te istine bile ranije priznate ili ne. Što se sadržaja tiče, njegov osnovni cilj nije bio da stvori jednu novu filozofiju, koliko da stvori izvjesnu i dobro uređenu filozofiju. Zato njegov glavni protivnik nije bio sholasticizam već skepticizam. Prema tome, ako je kao preliminaran korak za utvrđivanje izvjesnog znanja naumio da podvrgne sistematskoj sumnji sve u šta je moglo da se sumnja, on nije od početka pretpostavio da nijedan od stavova koje je podvrgao sumnji ne može kasnije da se pokaže izvjesno istinitim. „Uvjerio sam se da stvarno ne bi bilo osnovano ako bi neki pojedinac namjeravao da izvrši reformu države mijenjajući u njoj sve, i obarajući je da bi je ponovo uspostavio. Niti je, opet, vjerovatno da treba reformisati nauku u cjelini, ili utvrđen redoslijed poučavanja u školama. Ali kada je riječ o svim stanovištima koje sam do tada prihvatao, mislio sam da je najbolja stvar koju mogu da učinim da nastojim da ih jednom zasvagda uklonim, tako da mogu da ih kasnije zamijenim bilo drugim stanovištima koja su bolja, ili, pak, istim, ali kada su uklopljena u racionalnu shemu.”[16] Dalji navodi za kartezijansku metodu sumnje biće dati kasnije; bez obzira na to, treba pokloniti pažnju posljednjoj rečenici u ovom citatu.

Da je Dekart bio suočen sa tvrdnjom da su neka od njegovih filozofskih gledišta bila slična gledištima drugih filozofa ili da od njih potiču, mogao bi da odgovori da je to manje značajno. Jer on nikada nije pretendovao da je prvi čovjek koji je otkrio istinite filozofske stavove. Ono što je tvrdio bilo je da je razvio metodu za dokazivanje istina u skladu sa redom koji zahtijeva sama priroda uma.

U prethodnom citatu Dekart govori o uklapanju istina u racionalnu shemu. Njegov ideal filozofije bio je organski povezan sistem naučno utvrđenih istina, što znači, istina tako uređenih da razum ide od fundamentalnih samoočevidnih istina do drugih očevidnih istina koje proističu iz prethodnih. Matematika je velikim dijelom uticala na stvaranje takvog ideala. I u Pravilima i u Riječi o metodi on eksplicitno govori o uticaju matematike na njega. Tako nam u ovom drugom dijelu[17] kaže da je, kada je u mlađim danima izučavao matematiku, geometrijsku analizu i algebru, bio impresioniran jasnošću i izvijesnošću ovih nauka u poređenju sa drugim oblastima istraživanja i da je neophodno istražiti osobite karakteristike matematičke metode koje je čine superiornom, sa namjerom da se ova metoda primjeni na druge oblasti nauke. Ali to, naravno, pretpostavlja da su sve nauke slične u smislu da je metoda koja je primjenjiva u matematici primjenjiva i drugdje. I to je odista ono što je Dekart mislio. Sve nauke uzete zajedno „identične su ljudskoj mudrosti koja uvijek ostaje jedna i ista, ma koliko bili različiti predmeti na koje je primjenjena”[18]. Postoji samo jedna vrsta znanja — izvjesno i očevidno znanje. I najzad, postoji samo jedna nauka, iako obuhvata međusobno povezane oblasti. Otuda može da postoji samo jedna naučna metoda.

Ova ideja da sve nauke na kraju krajeva čine jednu nauku ili organski povezane oblasti jedne nauke koja je poistovjećena sa ljudskom mudrošću ili razumijevanjem, predstavlja, naravno, osnovnu pretpostavku. Ali pun dokaz njene vrijednosti, Dekart bi mogao da kaže, ne može se dati unaprijed. Samo upotrebom ispravne metode u izgradnji ujedinjene nauke, sređenog sistema nauka sposobnog za beskonačan progresivan razvoj, možemo da pokažemo njenu vrijednost.

Mora se naglasiti da Dekarta njegova teorija o tome da sve nauke u krajnjoj liniji čine jednu nauku, i da postoji opšta naučna metoda, neposredno odvaja od aristotelovaca. Oni su vjerovali da različiti predmeti zahtijevaju različite metode u različitim naukama. Na primjer, u etici ne možemo da upotrijebimo metodu koja odgovara matematici; jer različitost predmeta isključuje bilo kakvo asimilovanje etike u matematiku.

A Dekart napada upravo to gledište. Istina, on je priznavao postojanje razlike između nauke koja u potpunosti zavisi od kognitivne djelatnosti razuma, i umjetnosti (takve kao što je sviranje na harfi) koja zavisi od vježbe i tjelesne dispozicije. Možda možemo reći da je priznavao razliku između nauke i vještine, između „znanja da” i „znanja kako”. Ali postoji samo jedna vrsta nauke; i ona se ne raščlanjava u različite tipove zbog raznovrsnosti predmeta koji se proučavaju. Dekart se, tako, okreće od aristotelske i sholastičke ideje o različitim tipovima nauke sa različitim metodama istraživanja, i zamjenjuje je idejom o jednoj univerzalnoj nauci i univerzalnoj metodi. Bez sumnje da ga je u ovakvom postupku ohrabrio uspjeh koji je imao u pokazivanju da geometrijski iskazi mogu da se dokažu aritmetički. Aristotel, koji je tvrdio da su geometrija i aritmetika različite nauke, poricao je da se geometrijski iskazi mogu dokazati aritmetički.[19]

Dekartov idealan cilj je, prema tome, da konstruiše sveobuhvatnu naučnu filozofiju. U metafizici, prema njegovoj analogiji s korijenom drveta, počinje se sa intuitivno shvaćenim postojanjem konačnog sopstva i ide dalje s namjerom da se utvrdi kriterijum istinitosti, postojanje Boga i postojanje materijalnog svijeta. Fizika, stablo drveta, zavisi od metafizike, barem u smislu da se fizika ne može smatrati organskim dijelom nauke sve dok se ne pokaže da krajnja načela fizike slijede iz metafizičkih načela. A praktične nauke, grane drveta, biće stvarno nauke kada se jasno pokaže njihova organska zavisnost od fizike ili filozofije prirode. Istina, Dekart nije ргetendovao da ostvari ovaj cilj u potpunosti; ali je smatrao da je učinio početne korake i da je ukazao na put za potpuno ostvarenje te namjere.

Ovo što je do sada rečeno može da ostavi utisak da je Dekarta interesovalo samo sistematsko sređivanje i dokazivanje istina koje su već bile izrečene. To bi bio pogrešan utisak. Jer on je vjerovao da će upotreba prave metode omogućiti da se otkriju do tada nepoznate istine. On nije rekao da je sholastička logika bezvrijedna, ali, prema njegovom mišljenju, ona „bolje služi za objašnjavanje drugima onih stvari koje su već poznate… nego za učenje novog”[20]. Njena upotreba je prvenstveno didaktička. Logika, kaže Dekart, nije, kao logika u sholastičkim školama, „dijalektika koja podučava kako da učinimo da stvari koje znamo razumiju i drugi, ili da čak ponovimo, a da o njima ne rasuđujemo, mnoge riječi koje se odnose na stvari koje ne znamo”: to je „logika koja nas uči kako da na najbolji način upravljamo svojim umom u namjeri da otkrijemo one istine koje ne znamo”[21].

U sljedećem odeljku biće nešto više riječi o toj tvrdnji da nam nova „logika” omogućava da otkrijemo do sada nepoznate istine. Ali mogli bismo ovdje da obratimo pažnju na problem do kojeg je dovela ova tvrdnja. Pretpostavimo da je matematička metoda dedukovanje iz samoočevidnih načela takvih iskaza koji su logički sadržani u ovim načelima. Ako želimo da tvrdimo da na taj način možemo da izvedemo faktičke istine o svijetu, moraćemo da asimilujemo uzročni odnos u odnos logičke implikacije. Onda možemo da tvrdimo, na primjer, da istine u fizici mogu da se izvedu a priori. Međutim, ako asimilujemo uzročnost u logičku implikaciju, bićemo primorani da na kraju usvojimo monistički sistem, kao što je Spinozin, u kojem su konačne stvari logičke posljedice jednog krajnjeg ontološkog načela. Metafizika i logika će se stopiti u jedno. I ako tvrdimo da istine u fizici mogu da se izvedu a priori, eksperimenti neće imati bitnu ulogu u razvoju fizike. Drugim riječima, istiniti zaključci fizičara neće zavisiti od eksperimentalnog provjeravanja. Eksperiment bi tada u najboljem slučaju bio sredstvo da se pokaže ljudima da su zaključci do kojih se došlo apriornim izvođenjem, nezavisno od svakog eksperimenta, stvarno istiniti. Ali, kao što će se kasnije vidjeti, Dekart u metafizici nije krenuo od ontološkog načela koje je prvo u poretku bića. On nije počeo, kao Spinoza, od Boga, već od konačnog sopstva. Ni njegova metoda, koja je ostvarena u Meditacijama, nema neku veliku sličnost sa metodom matematičara. Što se tiče fizike, Dekart zapravo nije negirao ulogu eksperimenta. Prema tome, problem s kojim se Dekart suočio bio je da se uskladi njegov stvarni postupak istraživanja sa njegovim idealom univerzalne nauke i univerzalne kvazimatematičke metode. Pa ipak, on nikada nije dao zadovoljavajuće rješenje tog problema. Niti se čini da je jasno sagledao neslaganje između svog ideala asimilovanja svih nauka u matematiku i svog stvarnog postupka istraživanja. To je, naravno, razlog što je tvrdnja da je spinozizam logičan nastavak kartezijanizma znatno osnovana. Isto tako, Dekartovu filozofiju čini ono što je on stvarno radio kada je filozofirao, a ne ono što je mogao da učini ili je trebalo da učini da je potpuno razvio panmatematički aspekt svog ideala. I ako to jednom priznamo, moramo da dodamo da je trebalo, u svjetlu istraživačkih postupaka koje je smatrao ispravnim kada se bavio konkretnim filozofskim problemima, da preispita svoj ideal nauke i naučne metode.