DEKARTOVA IDEJA O METODI

Šta je kartezijanska metoda? Dekart nam kaže: „…pod metodom razumijevam (niz) izvjesnih i lakih pravila, takvih da niko ko ih se tačno pridržava neće nikada smatrati nešto što je lažno istinitim i da će svako, bez uludog trošenja duhovnog napora, već postupnim uvećavanjem svog znanja, stići do istinitog razumijevanja svih onih stvari koje ne prevazilaze njegove mogućnosti”[22]. Prema tome, on kaže da se metoda sastoji od niza pravila. Ali Dekart ne misli time da implicira da postoji tehnika koja može da se upotrijebi na takav način da su prirodne sposobnosti ljudskog duha bez značaja. Suprotno tome, to su pravila za ispravnu upotrebu prirodnih sposobnosti i radnji duha. I Dekart ističe da duh ne bi mogao da shvati čak najprostija uputstva ili pravila da već nije bio kadar da primijeni svoje osnovne operacije[23]. Ako je ostavljen sebi, duh je nepogrješiv. To znači, neće griješiti ako, bez pomućujućeg uticaja drugih činilaca, primjenjuje svoju prirodnu svjetlost i sposobnosti na predmete koji ne prevazilaze njegovu sposobnost razumijevanja. Kada to ne bi bio slučaj, nikakva tehnika ne bi mogla da nadoknadi osnovni nedostatak duha. Ali, uslijed takvih činilaca kao što su predrasuda, strast, uticaj obrazovanja, nestrpljenje i brzopleta želja da se postignu rezultati, dešava nam se da skrenemo s pravog puta racionalnog mišljenja; i onda duh postaje zaslijepljen i ne upotrebljava ispravno svoje prirodne radnje. Zato je niz pravila od velike koristi, čak i ako ta pravila pretpostavljaju prirodne sposobnosti i radnje duha.

Koje su osnovne radnje duha? Postoje dvije: intuicija i dedukcija; „dvije duhovne radnje pomoću kojih smo kadri da dođemo do znanja o stvarima bez ikakvog straha od zablude”[24]. Intuicija nije opisana kao „kolebljiva sigurnost koju daju čula ili lažan sud koji proizlazi iz rđavih konstrukcija mašte, već kao pojam koji nastaje u čistom i pažljivom duhu tako neposredno i razgovijetno da smo u potpunosti oslobođeni sumnje u predmet našeg razumijevanja. Ili, što je isto, intuicija je pojam nesumnjivo čistog i pažljivog duha, koja izvire iz svjetlosti samog uma”[25]. Prema tome, pod intuicijom se razumijeva čisto intelektualna aktivnost, intelektualno viđenje ili vizija koja je tako jasna i razgovijetna da ne ostavlja mjesta sumnji. Dedukacija je opisana kao „sve nužno izvođenje iz drugih činjenica koje se znaju sa izvjesnošću”[26]. Istina je da je intuicija neophodna čak i pri deduktivnom zaključivanju. Jer mi moramo sagledati istinu svakog iskaza jasno i razgovijetno prije nego što pređemo na sljedeći korak. Ali, istovremeno, dedukcija može da se razgraniči od intuicije na osnovu činjenice da posjeduje ono što nije slučaj s intuicijom — „izvjesno kretanje ili sukcesiju”[27].

Dekart čini sve što može da svede dedukciju na intuiciju. Na primjer, u slučaju iskaza koji su neposredno izvedeni iz prvih principa možemo da kažemo da se njihova istinitost zna čas na osnovu intuicije čas na osnovu dedukcije, zavisno od gledišta koje smo usvojili. „Ali sami prvi principi su dati jedino na osnovu intuicije, dok se udaljeni zaključci, nasuprot tome, stvaraju samo dedukcijom.”[28] U dugom procesu deduktivnog zaključivanja izvjesnost dedukcije zavisi u izvjesnoj mjeri od valjanosti pamćenja; i ovim se uvodi još jedan činilac. Tako Dekart sugeriše da čestim ponavljanjem procesa deduktivnog mišljenja možemo da smanjujemo značaj koji pamćenje ima sve dok se barem ne približimo intuitivnom sagledavanju istinitosti udaljenih zaključaka kao očevidno impliciranih prvim principima. Pored toga što na ovaj način potčinjava dedukciju intuiciji, Dekart nastavlja o njima da govori kao dvjema duhovnim radnjama.

O intuiciji i dedukciji se govori kao o „dvjema metodama koje su najizvjesniji putevi do saznanja”[29]. I pored toga što predstavljaju načine da se stekne izvjesno znanje, one nisu „metoda” o kojoj Dekart govori u definiciji navedenoj na početku ovog odjeljka. Jer intuicija i dedukcija nisu pravila. Metodu čine pravila za ispravnu upotrebu ove dvije duhovne radnje. I rečeno je da se sastoji, prije svega, u redu. Znači, moramo da se pridržavamo pravila mišljenja po određenom redu. Ta pravila su data u Pravilima rukovođenja duhom i u Riječi o metodi. U ovom drugom spisu prvo od četiri nabrojana uputstva je „da ništa ne prihvatim kao istinito što nisam jasno spoznao kao takvo: drugim riječima, da brižljivo izbjegavam prenagljivanje i predubjeđenja u sudovima i da u njima prihvatim samo ono što je izloženo mome razumu tako jasno i razgovjetno da više ne bude prilike da u to sumnjam”[30]. Pridržavanje tog uputstva pretpostavlja upotrebu metodske sumnje. Drugim riječima, da bismo mogli da otkrijemo ono što je nesumnjivo i što, dakle, može da služi kao osnova za izgradnju nauke, moramo sistematski da podvrgnemo sumnji sva stanovišta koja smo već imali. Pošto ću se na ovaj predmet vratiti u petom odjeljku ovog poglavlja, o tome ovdje više neće biti reči.

U Petom od Pravila rukovođenja duhom Dekart daje sumaran prikaz svoje metode. „Sva metoda se sastoji u uređivanju i raspoređivanju (doslovno, u redu i rasporedu) onih predmeta ka kojima mora biti upravljena pažnja duha ako hoćemo da otkrijemo bilo koju istinu. Tačno ćemo se pridržavati ove metode ako postepeno svedemo zamršene i nejasne iskaze na one iskaze koji su prostiji, i ako onda pođemo od intuitivnog shvatanja najprostijih iskaza i pokušamo, ponovo idući istim stupnjevima, da se uzdignemo do znanja svih drugih iskaza.”[31] Značenje ovog pravila nije neposredno očevidno. Ali tako opisan redoslijed ima dva aspekta; i te aspekte moram sada ukratko da objasnim.

Prvi dio metode je u postepenom svođenju zamršenih i nejasnih iskaza na one koji su prostiji. I ovo uputstvo, tako se smatra, odgovara Drugom pravilu iz Riječi o metodi. „Drugo (pravilo) je bilo da svaku od teškoća koje je trebalo da ispitam podijelim na onoliko dijelova koliko je moguće i koliko je izgledalo potrebno.”[32] Tu metodu je Dekart kasnije nazvao metodom analize ili razlaganja. Teško je reći da je termin „analiza” uvijek upotrebljavao u potpuno istom smislu; ali, kao što je ovde opisano, analiza se sastoji u razlaganju mnogostrukih činjenica znanja na najprostije elemente ili element. Dekartov pojam o metodi bio je sigurno pod uticajem matematike. Ipak, on je smatrao da euklidska geometrija, recimo, ima jedan ozbiljan nedostatak, naime, da aksiomi i prvi principi nisu „opravdani”. Drugim riječima, matematičar ne pokazuje kako se došlo do prvih principa geometrije. Metoda analize ili razlaganja, međutim, „opravdava” prve principe nauke sistematski razjašnjavajući kako se do njih došlo i zašto su utvrđeni. U tom smislu analiza predstavlja logiku otkrića. I Dekart je bio uvjeren da je slijedio postupak analize u Meditacijama, razlažući mnogovrsne činjenice znanja na osnovni iskaz o postojanju — Cogito, ergo sum (Mislim, dakle jesam), i pokazujući kako su osnovne istine metafizike otkrivene u njihovom stvarnom redoslijedu. U odgovorima na Drugu grupu primjedaba on primjećuje da „analiza pokazuje stvaran način na koji je neka stvar bila metodski otkrivena i izvedena a priori, tako da ako čitalac hoće da ga slijedi i da svemu pokloni dovoljno pažnje, razumjeće tu stvar isto tako dobro i prisvojiće je kao da ju je sam otkrio… Ali u Meditacijama ja sam upotrijebio samo analizu koja mi se čini najboljom i najistinskijom metodom podučavanja.”[33]

U drugom dijelu metode, sumarno izložene u Petom pravilu, kaže se da treba da „pođemo od intuitivnog shvatanja najprostijih iskaza i pokušamo, ponovo idući istim stupnjevima, da se uzdignemo do znanja svih drugih iskaza”. To je ono što Dekart kasnije naziva sintezom ili metodom sastavljanja. Kod sinteze polazimo od intuitivno opaženih prvih principa ili najprostijih iskaza (do kojih se na kraju došlo u analizi) i nastavljamo deduktivnim izvođenjem po određenom redu, pazeći da se nijedan korak ne preskoči i da svaki naredni iskaz stvarno slijedi iz prethodnog. To je metoda koju su upotrebljavali euklidski matematičari. Prema Dekartu, dok je analiza metoda otkrivanja, sinteza je metoda koja najbolje odgovara za demonstraciju onoga što je već poznato; i ta metoda je upotrebljena u Principima filozofije.

U odgovorima na Drugu grupu primjedaba Dekart kaže da „postoje dvije stvari koje razlikujem u geometrijskom načinu pisanja, naime, red i metoda dokazivanja. Red se sastoji samo u tome da se naprijed stave prvo one stvari koje treba da se znaju bez pomoći onoga što poslije dolazi, i u uređivanju svih drugih stvari na takav način da njihovo dokazivanje zavisi od onog što im prethodi. Svakako da sam u Meditacijama pokušao da taj red slijedim što je moguće vjernije…”[34] On, zatim, dijeli metodu dokazivanja na analizu i sintezu i kaže, kao što je već rečeno, da je u Meditacijama upotrijebio samo analizu.

Prema Dekartu, analiza nam omogućava da dođemo do intuicije o „prostim prirodama”. Ali postavlja se pitanje šta je on razumijevao pod tim izrazom. Možda se to može najbolje pokazati ako upotrijebimo jedan od njegovih primjera. Tijelo ima protežnost i oblik. Međutim, ne može se reći da je doslovno sastavljeno od tjelesne prirode, protežnosti i oblika, „jer ti elementi nikada ne postoje izdvojeno jedan od drugoga. Ali u okviru naše moći razumijevanja mi nazivamo tijelo složenom cjelinom sazdanom od te tri prirode.”[35] Mi možemo analizom da raščlanimo tijelo na te tri prirode; ali ne možemo, na primjer, da raščlanimo oblik na dalje elemente. Proste prirode su, tako, krajnji elementi do kojih u procesu analize stižemo i čije saznanje je izraženo jasnim i razgovijetnim idejama.

Kaže se da oblik, protežnost, kretanje itd. sačinjavaju grupu materijalnih prostih priroda, u smislu da ih ima samo u tijelima. Ali postoji, takođe, grupa „intelektualnih” ili duhovnih prostih priroda, takvih kao htjenje, mišljenje i sumnjanje. Dalje, postoji grupa prostih priroda koje su zajedničke duhovnim i materijalnim stvarima, kao što su postojanje, jedinstvo i trajanje. I Dekart uključuje u tu grupu ono što nazivamo „zajedničkim pojmovima” koji povezuju druge proste prirode i od kojih zavisi valjanost izvođenja ili dedukcije. Jedan od primjera koje daje jeste: „stvari koje su iste kao neka treća stvar međusobno su iste”.

Sve dok se analiza izvodi unutar sfere jasnih i razgovijetnih ideja, te „proste prirode” su krajnji elementi do kojih se dolazi analizom (može se nastaviti dalje, ali samo po cijenu zapadanja u duhovnu konfuziju). I one čine osnovnu građu ili polazne tačke deduktivnog izvođenja. Da Dekart takođe govori o „prostim iskazima” ne iznenađuje ako se ima u vidu da je dedukcija dedukcija iskaza iz iskaza. Ali nije neposredno očevidno zašto Dekart smatra da je opravdano kada govori o prostim prirodama kao iskazima. Niti se može s puno osnove tvrditi da je Dekart na jasan i nedvosmislen način objasnio šta to znači. Jer da je to učinio, vjerovatno ne bismo bili suočeni s činjenicom da u različitim komentarima nailazimo na tumačenja koja se međusobno razilaze. Možda bismo razlikovanjem akta intuicije i akta suđenja mogli da objasnimo isticanje prostih priroda kao iskaza. Mi intuitivno sagledavamo prostu prirodu, ali njenu prostotu i osobitost u odnosu na druge proste prirode iskazujemo iskazima. Međutim, teško da je Dekart mislio da su proste prirode bez odnosa. Kao što smo vidjeli, on spominje oblik kao primjer proste prirode; ali, komentarišući Dvanaesto pravilo, on kaže da je oblik neraskidivo povezan sa protežnošću (druga prosta priroda) jer ne možemo da zamislimo oblik bez protežnosti. Isto tako, ni prostota akta intuicije ne znači nužno da objekt intuicije nije sastavljen od dva elementa koji su nužno povezani, naravno, pod pretpostavkom da je poimanje njihove povezanosti neposredno. Jer ako ne bi bilo neposredno, tj., ako bi u tom poimanju bilo kretanja i sukcesije, posrijedi bi bila dedukcija. Pa ipak, možda je prirodno shvatiti Dekarta na sljedeći način. Mi najprije imamo intuitivno saznanje iskaza. Kada u objašnjenju Trećeg pravila daje primjer intuicije, on, u stvari, spominje samo iskaze. „Tako svaki pojedinac može na osnovu intelektualne intuicije da primijeti da postoji, da misli, da je trougao ograničen samo trima dužima, lopta jednom jedinom površinom itd.”[36] Proste prirode kao što je postojanje izvedene su određenom vrstom apstrakcije iz takvih iskaza. Ali kada sudimo o njihovoj prostoti, taj sud dobija formu iskaza. I tu ostaju nužne veze „povezivanja” ili razdvajanja među prostim prirodama koje se same iskazuju iskazima.

Proste prirode, neki komentatori tvrde, ostaju u idealnom redu. Bez obzira na to da li ih nazivali pojmovima ili suštinama, apstrahovane su iz reda postojanja i postaju iste kao matematički objekti, takvi kao savršene prave i krugovi u geometriji. Zato iz njih možemo deduktivno da izvedemo zaključke o postojanju u istoj mjeri kao što na osnovu matematičkog iskaza o trouglu možemo da izvedemo zaključak o tome da ima postojećih trouglova. Ipak, Dekart u Meditacijama iznosi iskaz o postojanju — Cogito, ergo sum, kao osnovni princip, i na toj osnovi ide dalje da dokaže postojanje Boga. Prema tome, moramo da kažemo da napušta sopstvenu metodu.

Možda može da se tvrdi da je Dekart, da bi bio dosljedan, trebalo da se distancira od reda postojanja. Ipak, dovoljno je očigledno da on nije želio da stvori metafiziku koja se ne odnosi na postojeće ili čiji je odnos prema postojećem sumnjiv. I reći da njegovo uvođenje iskaza o postojanju nije u skladu s njegovom matematičkom metodom, znači preuveličavati ulogu matematike u kartezijanskoj ideji metode. Dekartovo uvjerenje je bilo da matematika predstavlja najbolji dostupan primjer upotrebe intuicije i dedukcije; to ne znači da je namjeravao da asimiluje metafiziku u matematiku u smislu ograničavanja metafizike na idealan red. I, kao što smo vidjeli, u Pravilima rukovođenja duhom on daje kao primjer onoga što razumijeva pod intuicijom čovjekovo intuitivno sagledavanje činjenice da on postoji.[37] U Meditacijama postojanje Boga i besmrtnost duše predlaže kao pitanja ili probleme za razmatranje. Podvrgavši sumnji sve u šta je mogao da sumnja, on stiže do „prostog” i nesumnjivog iskaza; Cogito, ergo sum. Zatim nastavlja s analizom prirode sopstva čije je postojanje utvrđeno, poslije čega se, kao neka vrsta produženja izvorne intuicije, upušta u utvrđivanje postojanja Boga. Ali on je već u Pravilima kao primjer nužnog iskaza iznio onaj za koji mnogi neopravdano smatraju da je proizvoljan: „Ja postojim, prema tome Bog postoji.”[38] A opšti tok argumenta Meditacija predstavljen je u IV dijelu Riječi o metodi. Otuda, čak ako je diskutabilno da li su sve odlike Dekartove globalne ideje o metodi međusobno saglasne, i čak ako ima puno nejasnog i dvosmislenog, izgleda da metoda koja je upotrijebljena u Meditacijama nije daleko od ove globalne ideje.

Vrijedi dodati da u pismu Klerslijeu (Clerselier) Dekart ističe da riječ „načelo” može da se shvati na različite načine. Ta riječ može da označava apstraktno načelo kao što je iskaz da je nemoguće da ista stvar jeste i nije u isto vrijeme. I iz takvog jednog načela ne možemo deduktivno da izvedemo postojanje bilo čega. Ili može da se upotrebljava da označava, na primjer, iskaz kojim se tvrdi nečije postojanje. I iz ovog načela možemo deduktivno da izvedemo postojanje Boga i drugih stvorenja. „Moguće je da nema nijednog načela na koje mogu da se svedu sve stvari; a način na koji se drugi iskazi svode na to da je nemoguće da ista stvar postoji i ne postoji u isto vrijeme jeste površan i nekoristan. S druge strane, veoma je korisno ako neko na osnovu razmatranja sopstvenog postojanja počne da se uvjerava u postojanje Boga, i zatim drugih stvorenja.”[39] Nema ni govora o deduktivnom izvođenju egzistencijalnih iskaza iz apstraktnih logičkih ili matematičkih iskaza.

Drugi momenat na koji treba obratiti pažnju jeste taj da u Meditacijama, gdje slijedi ono što on naziva analitičkom metodom dokazivanja, Dekarta interesuje ordo cognoscendi, red saznavanja, a ne ordo essendi, red bivstvovanja. U tom drugom redu Bog je prvi; znači, ontološki prvi. Ali u redu saznavanja sopstveno postojanje je prvo. Intuitivno znam da postojim, i ispitivanjem ili analizom intuitivnog materijala izraženog u iskazu — Cogito, ergo sum, ja mogu da otkrijem, prvo, da postoji Bog i, zatim, da postoje materijalne stvari koje odgovaraju mojim jasnim i razgovijetnim idejama o njima.

Kada se okrenemo fizici, vidimo da Dekart govori kao da fizika može da se dedukuje iz metafizike. Ali treba praviti razliku između znanja zakona koji bi vladali svakim materijalnim svijetom koji bi Bog mogao da odabere da stvori i znanja materijalnih stvari koje je stvorio. Analizom možemo da dođemo do prostih priroda kao što su protežnost i kretanje. I iz njih se mogu deduktivno izvesti najopštiji zakoni koji vladaju bilo kojim materijalnim svijetom; drugim riječima, moguće je deduktivno izvesti najopštije zakone fizike ili filozofije prirode. U tom smislu fizika zavisi od metafizike. U Riječi o metodi Dekart rezimira sadržaj svoje Rasprave o svijetu i primjećuje: „Pokazao sam koji su zakoni prirode i, ne zasnivajući svoje razloge ni na kojem drugom načelu osim na načelu beskonačnih savršenstava Boga, pokušao sam da dokažem sve one zakone u koje može i najmanje da se sumnja i da pokažem da su oni takvi da, čak i da je Bog stvorio druge svjetove, ne bi mogao da stvori nijedan u kome oni ne bi vladali.”[40] Pa ipak, da stvarno postoji svijet u kome su ti zakoni ostvareni zna se sa izvjesnošću, kao što ćemo vidjeti kasnije, samo zato što božanska istinoljubivost garantuje objektivnost naših jasnih i razgovijetnih ideja o materijalnim stvarima.

Ovo deduktivno tumačenje fizike nameće pitanje da li eksperiment ima bilo kakvu ulogu u kartezijanskoj metodi. Dekartovo shvatanje da nam njegova logika omogućava da otkrijemo do tada nepoznate istine čini to pitanje još akutnijim. Pitanje se tiče njegove teorije, a ne prakse. Jer istorijska je činjenica da je zaista izvodio eksperimente.[41] Suočeni smo sa dvije vrste tekstova. S jedne strane, on govori s prezirom o filozofima koji „zanemaruju eksperiment i zamišljaju da će istina izići iz njihovog mozga kao Minerva iz Jupiterovo glave”[41], i piše princezi Elizabeti (Elizabeth) da se ne bi usudio latiti zadatka da objasni razvoj čovjekovog sistema „jer mu nedostaje potreban eksperimentalni dokaz”[42], s druge strane, on 1638. godine piše Mersenu: „moja fizika nije ništa drugo nego geometrija”[43], a 1640, pošto je sveo fiziku na zakone matematike, kaže da bi sebe smatrao potpunom neznalicom u fizici kad bi bio „jedino u stanju da objasni kako bi stvari mogle da budu a u nemogućnosti da pokaže da ne bi mogle da budu na neki drugi način”.[44] Međutim, to ga ne spriječava da 1638. piše Mersenu da zahtijevati geometrijsko dokazivanje stvari koje zavise od fizike znači zahtijevati nemoguće.[45] Odista je jasno da je Dekart pripisao neku ulogu iskustvu i eksperimentu. Ali nije tako jasno u čemu je ta uloga.

Prije svega, Dekart nije mislio da možemo a priori dedukovatii postojanje posebnih fizičkih pojava. Da, recimo, postoji takva stvar kao magnet, zna se iz iskustva. Ali da se utvrdi istinita priroda magneta potrebno je primjeniti kartezijansku metodu. Prvo, filozof mora da „sakupi” opažanja s kojim ga je snabdjelo čulno iskustvo. Jer ono što on namjerava da proučava jesu empirijske činjenice, i njegova metoda ih pretpostavlja. Onda će pokušati da „deduktivno izvede (to znači, analizom) osobine te mješavine prostih priroda koja je nužna za proizvođenje svih onih efekata koje je uočio da se događaju s magnetom. Kada je to postigao, može smjelo da tvrdi da je otkrio pravu prirodu magneta u mjeri u kojoj mu ljudska inteligencija i eksperimentalna zapažanja omogućavaju da to otkrije.”[46] Filozof, onda, može da obrne proces, polazeći od prostih priroda i dedukujući efekte. Naravno, ti efekti treba da budu u skladu s efektima koji su stvarno opaženi. A iskustvo ili eksperiment mogu da nam kažu da li su u skladu.

Drugo, Dekart razlikuje primarne i opštije efekte od posebnijih efekata koji mogu da se deduktivno izvedu iz načela ili „prvih uzroka”. Primarni i opštiji efekti mogu, smatra on, da se izvedu bez velike teškoće. Ali postoji bezbroj posebnih efekata koji mogu da se izvedu iz istih prvih načela. Prema tome, kako da razlikujemo efekte koji su se stvarno desili od onih koji su mogli da slijede ali nisu zato što je Bog želio drugačije? To možemo da učinimo samo empirijskim posmatranjem i eksperimentom. „Kada sam želio da se spustim do ovih (efekata) koji su bili posebniji, naišao sam na toliko mnogo objekata različitih vrsta da sam mislio da ljudskom duhu nije moguće da razlikuje oblike i vrste tijela koji postoje na Zemlji od bezbroja drugih koji su mogli da postoje da je bila Božija volja da ih tu postavi, niti, shodno tome, da ih naš duh potčini našoj upotrebi, kada pomoću efekata ne bismo dolazili do uzroka i kada se ne bismo služili mnogim posebnim eksperimentima.”[47] Izgleda da Dekart ovdje govori o različitim vrstama stvari koje su mogle da budu stvorene s obzirom na krajnje principe ili proste prirode. Ali on takođe kaže: „ne primjećujem gotovo nijedan poseban efekt za koji ne bih znao da se može na različite načine dedukovati iz principa”.[48] I zaključuje: „ne znam nijedan drugi put osim da ponovo nastojim da pronađem takve eksperimente čiji rezultat, ako treba da se objasni na jedan način, ne bi bio onakav kao što bi bio ako bi se objasnio na drugi”[49].

Dekartov „panmatematizam”, dakle, nije apsolutan: on ne negira svaku ulogu iskustva i eksperimenta u fizici. Istovremeno, može se uočiti da je uloga koju pripisuje verifikacionom eksperimentu u tome da nadoknadi ograničenosti ljudskog duha. Drugim riječima, mada eksperimentu daje neku ulogu u razvoju naučnog znanja o svijetu i mada priznaje da ne možemo da otkrijemo nove posebne istine u fizici bez čulnog iskustva, njegov ideal ostaje ideal čiste dedukcije. On može prezrivo da govori o filozofima prirode koji s odbojnošću gledaju na svako pozivanje na iskustvo jer uviđa da, u stvari, ne možemo bez njega. Ali daleko od toga da je on empiričar. Ideal asimilovanja fizike u matematiku ostaje uvijek pred njegovim očima; i njegovo opšte stanovište je daleko od stanovišta Fransisa Bejkona. Možda nas donekle može zavesti govor o Dekartovom „panmatematizmu”; ali upotreba tog termina ipak skreće pažnju na opšti pravac njegove misli i pomaže da se njegova koncepcija filozofije prirode razdvoji od Bejkonove.

Možda je pretjerano optimistički ako kažemo da Dekartova teorija o urođenim idejama rasvjetljava prirodu funkcije koju pripisuje eksperimentu u naučnoj metodi. Jer ni sama ta teorija nije oslobođena nejasnoće. Međutim, ona je značajna za raspravu o eksperimentalnim elementima u kartezijanskoj metodi. U sljedećem odjeljku namjeravam da nešto kažem o toj teoriji.