DEKARTOV ŽIVOT I DJELA
Rene Dekart je rođen 31. marta 1596. godine u Turinu; bio je treće dijete savjetnika u parlamentu u Bretanji. Godine 1604. otac ga je poslao na koledž La Fleš, koji je osnovao Anri (Henri) IV i kojim su upravljali jezuiti. Dekart je ostao u koledžu do 1612, a posljednje dvije godine izučavao je logiku, filozofiju i matematiku. On nam govori[2] o velikoj želji za sticanjem znanja; jasno je da je bio marljiv i nadaren učenik. „Nisam imao utisak da sam bio manje cijenjen od drugih učenika, mada je među njima bilo nekih kojima je namjenjeno da naslijede naše učitelje.”[3] Ako se sjetimo da je Dekart kasnije podvrgao snažnoj i oštroj kritici tradicionalni sistem školovanja i da je čak i kao učenik bio nezadovoljan znatnim dijelom školskog gradiva (osim matematike), pa je poslije odlaska iz koledža prekinuo za izvjesno vrijeme dalje studije, mogli bismo pogrešno zaključiti da je bio nezadovoljan učiteljima i prezirao njihov sistem obrazovanja. To nije bio slučaj. O jezuitima iz koledža govorio je s ljubavlju i poštovanjem, i smatrao je njihov sistem obrazovanja superiornijim od onih u drugim pedagoškim ustanovama. Njegovi spisi jasno govore da je bio ubjeđen da je stekao najbolje obrazovanje koje je bilo dostupno u okviru tradicije. I pored toga, osvrćući se na prošlost, zaključio je da tradicionalno učenje, barem u nekim područjima, nije bilo zasnovano ni na kakvom čvrstom temelju. Tako, Dekart sarkastično primjećuje da nas „filozofija uči da govorimo o svim stvarima s prividom istine i čini da nam se oni koji su manje učeni dive” i da je, iako su se vjekovima njome bavili najbolji umovi, „nemoguće u njoj naći ijednu stvar koja nije predmet rasprave i koja uslijed toga nije, sumnjiva”[4]. Matematika ga je zbog izvjesnosti i jasnosti odista oduševljavala; „ali još nisam shvatio njenu istinsku upotrebu”[5]. Napustivši koledž, Dekart se nakratko prepustio dokonom životu, ali je ubrzo riješio da studira i uči iz, kako on kaže, knjige svijeta, tražeći znanje koje bi mu bilo korisno za život. Zbog toga se pridružio vojsci princa Morisa de Nasoa (Maurice de Nassau). To može da se čini čudnim.
Ali Dekart, kao vojnik, nije htio da prima platu; i spojio je svoju novu profesiju sa matematičkim studijama. Napisao je mnoštvo kratkih radova i bilježaka, uključujući i jednu raspravu o muzici — Compendium musicae (Priručnik muzike) koji je objavljen poslije njegove smrti.
Godine 1619. Dekart je ostavio službu kod Morisa de Nasoa i otišao u Njemačku, gde je prisustvovao krunisanju cara Ferdinanda (Ferdinand) u Frankfurtu. Pridruživši se vojsci Maksimilijana Bavarskog (Maximilian von Bayern), bio je smješten u Nojbergu na Dunavu; i upravo u to vrijeme, u samotnim razmišljanjima počeo je da razvija osnove svoje filozofije. Desetog novembra 1619. sanjao je tri sna koja su ga uvjerila da je njegova misija da traži istinu umom, i zavjetovao se da će otići u hodočašće moštima naše Gospe u Loretu, u Italiji. Dalje vojničko službovanje u Moravskoj i Mađarskoj i putovanje u Sleziju, sjevernu Njemačku i Holandiju, zatim posjeta ocu u Rensu, spriječilo ga je da za dogledno vrijeme ispuni ovaj zavjet. Ali 1623. godine otišao je u Italiju i, prije nego što je nastavio put za Rim, posjetio Loreto.
Nekoliko godina Dekart je živio u Parizu; tamo je drugovao sa ljudima kao što je Mersen, njegov kolega iz koledža La Fleš, i stekao podršku kardinala Berila (Bérulle). Budući da ga je život u Parizu ometao u radu, 1628. se povukao u Holandiju, gdje je ostao sve do 1649. godine, izuzimajući posjete Francuskoj 1644, 1647. i 1648.
Objavljivanje njegovog Traite du monde[3] bilo je zabranjeno zbog osude Galileja, pa se pojavilo tek 1677. Godine 1637. Dekart je objavio na francuskom jeziku djelo Riječ o metodi dobrog vođenja svoga uma i istraživanja istine u naukama, zajedno s esejima o meteorima, dioptriji i geometriji. Djelo Praktična i jasna pravila rukovođenja duhom očigledno je bilo napisano 1628. godine, mada je objavljeno tek poslije Dekartove smrti. Godine 1641. u latinskoj verziji su se pojavile Meditacije o prvoj filozofiji. U knjizi su objavljene, u šest grupa raspoređene, primjedbe i kritike raznih teologa i filozofa i Dekartovi odgovori na njih. Prvu grupu čine primjedbe Katera (Caterus), holandskog teologa, drugu kritike grupe teologa i filozofa, treću, četvrtu i petu sačinjavaju primjedbe Hobsa, Amoa (Amauld) i Gasendija (Gassendi), a šestu čine kritike jedne druge grupe teologa i filozofa. Godine 1642. objavljeno je drugo izdanje Meditacija sa sedmom grupom primjedaba jezuite Burdena (Bourdin) i Dekartovim odgovorom i pismom ocu Dineu (Dinet), takođe jezuiti, Dekartovom učitelju u koledžu La Fleš, koga je veoma poštovao. Francuski prevod Meditacija objavljen je 1647. godine a drugo izdanje, sa sedam grupa primjedaba, 1661. Meditacije je na francuski jezik preveo vojvoda od Lina (Luynes), a ne Dekart, ali Dekart je vidjeo taj prevod i djelimično ga redigovao.
Principi filozofije su objavljeni na latinskom jeziku 1544. godine. Na francuski ih je preveo Abe Klod Piko (Abbé Claude Picot) i, pošto je Dekart pročitao prevod, objavljen je 1647. Umjesto predgovora objavljeno je pismo autora prevodiocu u kojem je objašnjen plan djela. Strasti duše (1649) su objavljene malo vremena prije Dekartove smrti, izgleda više zahvaljujući molbama prijatelja nego njegovoj sopstvenoj želji. Osim toga, ostavio je nezavršen dijalog Istraživanje istine prirodnom svjetlošću, čiji se latinski prevod pojavio 1701. godine, i Primjedbe na jedan program[6], koje su pisane na latinskom i predstavljaju Dekartov odgovor na manifest o prirodi duha koji je sačinio Regije (Regius) ili Le Roa (Le Roy) iz Utrehta, u početku Dekartov prijatelj a kasnije protivnik. Najzad, Dekartovo djelo sačinjava i ogromna prepiska koja je od znatne vrednosti za razjašnjenje njegove misli.
Septembra 1649. godine, poslije poziva kraljice Hristine (Christina), koja je željela da se upozna sa njegovom filozofijom, Dekart je krenuo iz Holandije za Švedsku. Međutim, surovost švedske zime, kao i kraljičina praksa da u biblioteci ujutro u pet sati očekuje Dekarta, koji je, opet, navikao da se dugo izležava u postelji i tamo na miru razmišlja, bili su prevelik teret za njega; nije bio dovoljno jak da izdrži napad groznice koja se razvila krajem januara 1650. godine, i 11. februara je umro.
Dekart je bio umjeren i blagorodan čovek. Zna se da je bio pažljiv prema svojim slugama i pratnji i da je brinuo o njima; a oni su mu bili veoma privrženi. Imao je i bliske prijatelje kao što je bio Mersen, ali mu je miran i povučen život bio neophodan za rad pa se nikada nije ženio. Kada je riječ o njegovom vjerskom ubjeđenju, uvijek je isticao da je katolik i u okrilju te vjere je i umro. Postoji izvjesna kontroverza oko iskrenosti njegovog isticanja da je katoličke vere. Ali mislim da su te sumnje zasnovane ili na nekoj neadekvatnoj činjenici, takvoj kao što je strah ili oprez izražen u odustajanju da se objavi delo Rasprava o svijetu, ili na apriornoj pretpostavci da filozof, koji se svesno i promišljeno latio konstruisanja novog filozofskog sistema, ne može stvarno vjerovati u katoličke dogme. Najvećim dijelom Dekart je izbjegavao razmatranja čisto teoloških stvari. Njegovo gledište je bilo da je put do neba podjednako otvoren i za učenog čoveka i za onoga bez znanja, i da otkrivene misterije prevazilaze moć shvatanja ljudskog uma. U skladu s tim, on se bavio problemima koji, prema njegovom mišljenju, mogu da se riješe samim umom. Bio je filozof i matematičar[7], ne teolog; tako je i postupao. Nemamo prava da zaključimo da njegova lična religiozna ubeđenja nisu bila onakva kako ih je on prikazao.
BILJEŠKE
[1] Prilikom upućivanja na Dekartove spise upotrijebljene su sljedeće skraćenice: D. M. je Riječ o metodi [Discours de la méthode pour bien conduire sa raison et cherchar la vérité dans les sciences (Riječ o metodi dobrog vođenja svoga uma i istraživanja istine u naukama). — Prim.]; R. D. su Pravila rukovođenja duhom [De regulis utilibus et Claris ad ingenii directionem in veritatis inquisitione (Praktična i jasna pravila rukovođenja duhom u istraživanju istine). — Prim.]; M. su Meditacije [Meditationes de prima Philosophia in qua Dei existentia et Animae immortalitas demonstratur (Meditacije o prvoj filozofiji u kojima se dokazuje Božija egzistencija i besmrtnost duše). — Prim.]; P. P. su Principi filozofije (Principia Philosophiae. — Prim.); R. V. je istraživanje istine [La Recherche de la verité par la lumière naturelle qui toute pure, et sans emprunter la secours de la religion ni de la philosophie, determine les opinions que doit avoir un honeste homme, touchant toutes les choses qui peuvent occuper sa pensée et penetre jusque dans les secretes des plus curieuses sciences (Istraživanje istine prirodnom svjetlošću koja, potpuno sama i bez ikakve pomoći religije i filozofije, određuje mišljenja koja treba da ima častan čovjek o svim stvarima kojima se može baviti njegova misao, i koja prodire u tajne najzagonetnijih nauka). — Prim.]; P. A. su Strasti duše (Les passions de l'âme. — Prim.); O. i R. su Primjedbe i Odgovori (Objectiones i Responsiones. — Prim.). Skraćenica A. T. odnosi se na izdanje Dekartovih djela koje su priredili Šarl Adam i Pol Taneri (Paris, 13 vol., 1897—1913).